Snježana Đorđić – spisateljica, prevoditeljica, umjetnica
Snježana, hvala na izdvojenom vremenu i što ste pristali da date intervju za Portal Urbana legenda.
Snježana Đorđić ili – pod imenom pod kojim vas znamo sa društvenih mreža – Ljubica Kralj, suština ostaje ista: svestrana, talentovana, kreativna, britkog uma i još oštrijeg pera. Taj spoj je i predstavljao inspiraciju za ovaj naslov: kraljica zbog pseudonima (Kralj) i kreativnost zbog svega onoga čime se uspešno bavite.
1. I sama sam već godinama aktivna u “stvaralačkim” branšama i znam da kreativnost, u bilo kom obliku, prestavlja poriv; jednu unutrašnju silu koja teži da se ispolji i materijalizuje. Da li i vi imate isti takav osećaj i “potrebu” da stvarate?
Čovjek je stvorenje koje samim tim što postoji, stvara – nove ljude, izmišlja točak ili pravi probleme. Kažu da čovjek pati kad je neostvaren. Kako to jezik lijepo odražava, pored toga što si stvoren, moraš i stvarati, jer bez toga nismo potpuni. Konzumerizam nas pokušava naučiti da je smisao u trošenju, premda se brzo pokazalo da nas punjenje prazni, a pražnjenje puni.
Tako da svi stvaramo, razlika je samo koliko je ko svjesno u tome, i koliko zalazi u detalje. Umjetnici često čuju pohvale koje u sebi sadrže napomenu da taj neko to nikad ne bi mogao ili znao. Divno crtaš, a ja ne znam ni čiča Glišu! Vlada zabluda da je kreativnost povlastica talentovanih, a po meni je nedopustivo da “običan smrtnik” vjeruje da je osuđen na gutanje svojih misli i osjećanja. U školama treba mnogo ozbiljnije shvatati predmete poput fizičkog, likovnog i muzičkog obrazovanja. Kad se završe škole i zarade plate, dobar život će se svesti na zdravo tijelo i stanje duha. Kreativnost, i sopstvena i tuđa, ono je što oplemenjuje taj duh. To je ta komunikacija. Kako ja vidim svijet i kako ti vidiš svijet i kako smo u tom svijetu povezani.
2. U jednom intervjuu ste pisanje opisali kao higijenu duha; koliko je kod jednog autora taj čin egoističan, a koliko altruističan? Da pojasnim: pisci pišu‚ ”zbog sebe” i zbog navedenog poriva, a takođe pišu i zbog drugih – da bi publici preneli poruku (a često i pouku).
Prvo sam pisala zbog sebe, anonimno i na privatnom blogu koji je služio kao infocentar za prijatelje i rodbinu. Dakle, pravi internet dnevnik. Nisam razmišljala o nepoznatim ljudima kao publici. Kad je bilo zbog sebe, bilo je autentično i nedotjerano i, čini mi se, najbolje. Svakodnevno sam praznila radnu memoriju, sabirala utiske, analizirala osjećanja ili prosto prepričavala dan.
Kad sam time neplanirano privukla publiku, počela sam razmišljati o ljudima koji će čitati, a to negdje mora da promijeni tok priče. Nešto pojačaš da ostaviš dojam, nešto preskočiš da ne ispadneš bezveze. Ima tu svega, i autentične kontemplacije, i ega i altruizma.
Pisala sam na portalu „Buka“ u sklopu nagradnog konkursa za političku blogerku. Inače me ne privlače nagrade, ali tad sam iz nekog razloga od te nagrade napravila cilj, i prijavila se. Znala sam da mogu da pišem na političke teme, iako to nije moja oblast. Tako sam, šire tumačeći pojam „političkog bloga“, filozofirala na temu društvenih fenomena, i tu sam se već, da tako kažem, trudila da budem altruistična. Buka je tekstove promovisala kod velikog broja čitalaca, a to je odmah odgovornost, što je moje pisanje znatno udaljilo od onog razmišljanja naglas sa početka priče.
Zasitila sam se pisanja, poslije toliko godina prevođenja, ruke su mi umorne.
Pritom, sve ozbiljnije shvatam riječi, a sve neozbiljnije sopstvenu relevantnost. Uostalom, slika vrijedi hiljadu riječi, pa mogu slikati umjesto pisati, mogu pjevati, ili šiti. Sloboda!
3. Kad ste u jednom intervjuu govorili o proglašenju pobjednicom konkursa za najbolju političku blogerku u vašoj zemlji, spomenuli ste posvećenost. Kako možemo shvatiti pojam “posvećenost”? Da li to znači da i kreativnost zahteva “posvećenost radu”‚ i s tim i određenu dozu discipline ili jednostavno, i sasvim spontano, čekate talas inspiracije koji će zatim iznedriti novi tekst?
Posvećenost se tu odnosila na činjenicu da sam nastavila pisati i nakon što je konkurs završen. Tad se uglavnom svi raziđu, a ja sam ostala, dijelom iz navike, a dijelom iz solidarnosti sa svakom dobrom idejom. Šta se zapravo desilo… Buka je dvije godine zaredom organizovala konkurs sa željom da animira žene koje imaju nešto da kažu na društvene teme. Prve godine nisam odnijela nagradu jer je u konkurenciji bilo žena koje su i inače politički angažovane i znaju kako da kažu to što imaju da kažu. Ozbiljno štivo, poštene pobjede. Konkurs se završio, blogovi masovno utihnuli, a ja nastavila da pišem. Naredne godine opet konkurs, ja već ustaljeno objavljujem, štonokažu obogaćujem portal svojim umotvorinama, ali se na taj naredni konkurs nisam prijavila. Nagrada je poslužila kao povod da počnem pisati na Buci, ali sam brzo prosto zaboravila na sve to. Uglavnom, učestvovati je značilo staviti na kraju teksta napomenu “za konkurs”. Ja to nisam radila, pa sam na poziv redakcije došla u Banja Luku kao posmatrač i gost, da prisustvujem ceremoniji proglašenja pobjednica. Tako da sam bila zatečena kad su prozvali mene.
Neki moj zaključak, a ujedno i odgovor na pitanje, jeste da ne treba insistirati na određenom ishodu. U tom smislu, posvećenost je odanost potrebi da stvaraš, čak i ako se čini da to ne služi ničemu, da ne vrijedi, da nije dovoljno dobro i tako dalje. Posvećenost je ono što čini da te “inspiracija zatekne u poslu”. Radiš jer si u prilici da radiš, a ne zato što te spucala inspiracija. I ne mora svako djelo biti remek-djelo.
Tako, recimo, kad sam u prilici da crtam, a ne crta mi se, uzmem olovku i prosto povlačim linije. Nešto će da se desi. Prvih desetak minuta je za bacanje, a onda nadođe inspiracija. Poenta je ponuditi se kao provodnik. Odanost služenju, to je suština, sve ostalo dođe samo.
4. Sem blogovanja, radite dugi niz godina kao prevodilac. Koje jezike prevodite i koje oblasti su najviše zastupljene u vašem radu?
Moj radni jezik je engleski, radim kao „prevodilac opšte prakse“ duže od 20 godina pa me ima u svim oblastima. To je ogromna količina znanja i informacija, znate i sami. Posao prevodioca znači da ustupate svoj mozak, svoje misli, nekoj tuđoj temi i potrebi. Postala sam teška za te stvari. Želim svoj mozak za sebe. Jer na šta prođe vrijeme? Sad me privlače fizički poslovi gdje se tijelo aktivira i rekreira, a mozak meditira. Dakle, obrnuto od prevođenja.
Tako da sve rjeđe prevodim. Biram projekte koji me inspirišu, i najmanje ometaju u drugim ličnim poslovima. Prevodila sam romane, stripove, poeziju, filmove – to mi prija. Nemam više želju da provodim dane istražujući oblasti koje me ne zanimaju. Ne mogu više ni da pravdam to onim “nekad može zatrebati”, hvala, imam dovoljno praznih tegli.
5. Za razliku od mnogih koji pokušavaju da postanu digitalni nomadi, vi zaista živite i radite bez vezivanja za kancelariju ili za određenu lokaciju. Opišite nam taj pristup radu; da li je zaista moguće i da li je isplativo živeti na taj način?
Ovo je teško pitanje. Najteža su mi pitanja „koliko ostaješ“, „kad se vraćaš“ i „gdje živiš“, a bome i “čime se baviš”.
Moj život je život putnika, ali nije bez vezivanja za određenu lokaciju. U pokretu mogu stvari koje mogu u pokretu, za sve ostalo moram biti u ateljeu. Raditi ne znači uvijek i zarađivati. Međutim, dobro zarađivati ne znači uvijek i dobro živjeti. Kad čovjek stvara i radi, i dobro živi, nije bitno koliko zarađuje. Kad si zadovoljan svojim životom, onda ti je svega dovoljno i sve se isplatilo. Kad nisi, uvijek ti je malo, i sve si skupo platio.
Možda ne mogu lako opisati svoj život, ali sam zadovoljna, po mojoj je mjeri. Svako može da zamisli život po svojoj mjeri čim utvrdi šta hoće.
Ono što ga čini specifičnim je ogromna sloboda. Neću puno slagati ako kažem da u svakom trenutku mogu da krenem bilo gdje da radim bilo šta. Mlada majka će u parkiću za pet minuta naći sagovornicu koja je razumije i ima iste probleme, preduzetnik će lako razumjeti drugog preduzetnika na temu poreza, tržišta i privatnog života. Ljude povezuju potrebe i problemi. Meni je jako teško naći osobu koja razumije moje potrebe i probleme, jer se teško poistovjećuju sa mojim životom. Tako da i sloboda na neki način ograničava. Sužava krug ljudi sa kojima se možeš istinski povezati, jer se slobodan čovjek povezuje kroz stvari kao što su sreća i zadovoljstvo, dar i rješenje, a ne problem i potreba. Sloboda ne dopušta da se mrcvariš.
Kad možeš sve, pitanje je šta hoćeš. Kad ne možeš, uvijek kao izgovor možeš reći da radiš ono što moraš.
Mislim da je pošteno reći da sloboda nije za svakoga, a za koga jeste, on se za nju i bori.
6. U kojoj meri se naše kolege prevodioci, pa i ljudi uopšte, lako odlučuju na odricanje od urbane životne sredine? Da li je to bila laka odluka i konkretno mislim na momenat kada čovek zatvori kancelariju i otisne se u (barem delom) nepoznato da bi živeo u prirodi i spajao naizgled nespojivo: intelektualni rad i baštovanluk, slikanje i prevođenje, pisanje i dizajn enterijera… Imam utisak da je potrebna izvesna doza hrabrosti za to.
Vjerovatno treba kad je to neki neočekivani, radikalni potez. Za nekog ko je dobar dio djetinjstva proveo na selu, voli prirodu više nego beton, to je nešto sasvim drugo. To je kao da si na odmoru sa kojeg ne moraš da se vratiš. Tako se osjećam. Suština je da ne gubiš vrijeme. Jer sve što hoćeš da radiš – baštovaniš, slikaš, prevodiš – mora da se uklopi u 24 sata. Toliko nam svima traje dan. U gradu, tri sata izgubiš da odeš i dođeš sa posla, recimo. Što je grad veći, to te više košta, i novca i vremena. Super je da postoje gradovi, ali nije nužno da u njima živimo. Najmanji dio godine provedem u gradu, Sarajevu i Beogradu, ali kad sam tamo, ciljano obilazim galerije, pozorišta, muzeje, predavanja, koncerte. Za sedam dana iskonzumiram više urbanosti ovako, nego kad sam stalno živjela u gradu.
7. Da li mislite da su kolege prevodioci sujetne? Kolika je taština intelekta danas i koliko omladina ”beži” od bilo kakvog fizičkog rada samo zato da bi se mogli nazvati intelektualcima? U suštini, pitanje se odnosi na potpuno pogrešne motive za ulazak u ovu profesiju i kao što sledi, takvi motivi će i oblikovati naše buduće kolege koji taj posao neće raditi srcem…
Mislim da je to pitanje definicija. Šta je prevodilac, šta je intelekt i šta je intelektualac? Šta (danas) znači gospođa, ili ljepotica? Svijet se mijenja, sve se mijenja, redefinišu se pojmovi, poslovi, zanimanja, u okviru jedne generacije, a pogotovo u rasponu više generacija.
Prevodilac je, po mojoj definiciji, nevidljivi posrednik u komunikaciji, provodnik sa što manjim otporom. Po nekima je prevodilac glavna zvijezda, dovoljno je da se pojavi, nije važno da li razumije svoj zadatak. To su ljudi koji su zalutali vođeni pogrešnim definicijama, a što su brojniji, to su veće šanse da će postati „novo normalno“. Ipak, ljudi kojima treba dobar prevod će uvijek tražiti dobre prevodioce, tako da svako ima svoje mjesto pod suncem.
8. Na koje probleme nailazimo danas u prevodilačkoj branši? Šta je to što “bode oči” i na šta biste ukazali?
Nedovoljna informatička pismenost, što se tiče tehničkog aspekta, i neprimjerena subjektivnost, što se tiče pristupa rješavanju jezičkih i međuljudskih problema. Bode oči i to što mnogi zanemaruju ergonomske aspekte rada. Namjenski sto, stolica, monitor… to su neke osnove.
9. Možete li dati neki savet prevodiocima koji su na početku karijere? U čemu najčešće greše?
Ne možeš prevesti nešto što ne razumiješ i za svako slovo moraš znati zašto ga pišeš.
Griješe kad ne komuniciraju s klijentom i saradnicima, kad ne idu dovoljno duboko u istraživanju, i kad misle da će ono što sklepaju proći nezapaženo.
Tu je i čuveno upozorenje da sve zavisi od konteksta.
10. Sem prevoda, bavite se i slikanjem. Šta najčešće slikate i kojom tehnikom?
Oprobala sam se u svim tehnikama, ali mi je akvarel najdraži. Jako mi je zgodno i digitalno crtanje. Volim i figurativnu i apstraktnu umjetnost. Najčešći motivi su mi žene i pejzaži. Akvarel volim jer od tebe pravi ratnika svjetlosti – od početka ti je samo svjetlost na umu i samo nju čuvaš. Volim što te uči da se prepustiš, jer akvarel ne valja kad ga u potpunosti kontrolišeš. Ulje je tradicionalno najcjenjenija tehnika, a nudi malne apsolutnu kontrolu. Sve možeš da prepraviš i promijeniš, posvijetliš i prekriješ. Sa vodom je uvijek neizvjesno. Kad bih ih upoređivala sa engleskim piscima, uljane boje bi bile Poup, a vodene Svift. Nekad sam na putovanja nosila kompletnu opremu, sad nosim skromnu Wacom ploču za digitalno crtanje i jedan akvarel blok. Digitala je najjednostavnija, štampam postere i prodajem ih uramljene, u ograničenim serijama. Radim i po narudžbi, a jedan od dražih poslova sam imala kad sam uređivala enterijer kafeterije Piboka u Bijeljini. Na osnovu jako male ilustracije iz novina izradila sam veliku sliku koja ja nekako definisala čitav prostor. Tako ti neki zadaci da se nešto što ti se sviđa, ali nije oštro, ili fali dio, pretvori u sliku u kojoj možeš da uživaš, to volim. Crtam oduvijek i crtaću dok imam čim.
11. Nedavno su svetlost dana ugledale vaše predivne rukotvorine: neseseri, jastuci, dekorativni predmeti. Da li to vaša kreativnost teži da se ispolji u nekom novom pravcu?
Bojim se da se ispoljava u svim pravcima, a moj cilj je da to nekako objedinim. Hvala na zvučnom naslovu, ali poštenije bi bilo reći ovisnica o kreativnosti. U suštini, zanimaju me produkt dizajn i dizajn enterijera. Volim da radim sa tekstilom i drvetom, i volim da slikam, a najdraži projekti su mi upravo oni koji traže da malo bušim zid, malo šijem, malo ukrašavam zidove. Kad bih se morala opisati jednim pojmom, rekla bih – primijenjena umjetnica.
Tekstil je moja velika ljubav, a priča je krenula prije desetak godina kad sam sebi poželjela napraviti jastuk od vune. Moj fokus je na izboru materijala. Namještaj i kućne dekoracije često izgledaju jeftino, sintetički, i jesu od sintetičkih materijala. Pažljivo biram materijale koji su lijepi za oko, prijatni na dodir, i dugotrajni. Kad šijem torbe i nesesere, posebnu pažnju posvetim postavi, jer je ideja da ne treba samo spoljašnjost da je lijepa, unutrašnjost je možda i važnija. Svoj rad sa tekstilom sam ograničila na jedan model torbe, dva modela nesesera, i jastuke. Ukrasni predmeti nastaju usput, u radionici, gdje su mi alat i materijal pri ruci. Šijem i haljine. Osmislila sam jednostavan model za sve prilike, i to je haljina koju najčešće nosim.
12. Planirate li uskoro neku izložbu slika?
Planiranje načelno izbjegavam. Imam samo želje, i povjerenje da sve dođe u svoje vrijeme. Imam dovoljno likovnih radova za izložbu, ali nemam vremena da se bavim uramljivanjem i opremanjem. Tu bi mi dobro došla pomoć.
Načelno bih voljela organizovati više izložbi, tradicionalne tehnike, pa posebno digitalni printovi, posebno predmeti od tekstila. Potrebno je da te izložbene primjerke prije svega stvorim. Zahvaljujući tehnologiji, digitalne radove sam već izložila na svojoj internet stranici www.bilivmi.com, ali i oni bi svakako drugačije izgledali uramljeni u realnom prostoru. Ostali proizvodi se brzo prodaju, pa nemam radova na stanju. Prošle godine sam htjela podržati lokalni eko festival tako što bih izložila radove na štandu. Tad sam shvatila da moram isprazniti kuću, dakle, skidati sebi slike sa zidova i jastuke sa kreveta da bih imala šta da pokažem. To je bilo komično – za šta god se ljudi uhvate, vikala sam – nije na prodaju! Mislim da mi za pripremu prodajne izložbe treba par mjeseci na jednom mjestu, što je za mene, zasad, misaona imenica.
13. Da imate mogućnost, da li biste otvorili kreativno-prevodilačko-slikarski atelje? Ili ste vi lično jedan “pokretni atelje”? Kako sebe vidite?
Otvorila bih poklon-galeriju. Uz umjereno prometnu ulicu, sa garniturom za sjedenje ispred radnje. Vidim sebe u ljetnja predvečerja kako pijuckam kafu i ćaskam sa prolaznicima koje privuče neodoljiva slatkoća izloga. Vidim sebe pored mora. More je život.
14. Da se vratimo na vaše angažovano pisanje – tekstovi koje pišete sadrže presek položaja žene u politici, ali i u društvu uopšte dok je milje protkan i mnogim egzistencijalnim pitanjima koja muče oba pola. Imamo li tek iluziju da se stvari menjaju ili je zaista moguće prevazići ljudsku prirodu i izdići se iznad svih naših razlika i slabosti?
Moguće je samo ono što svako od nas na ličnom planu uradi. Da bismo opstali, moramo se prilagođavati okolnostima, a ako smo gluvi i slijepi, nećemo prepoznati okolnosti. Ekonomija, društveni i porodični odnosi, zdravlje i egzistencija, istim pitanjima se bavimo i na nivou pojedinca i na nivou društva. Nemoguće je sagledati društvo u cjelini, previše je pojedinačnih elemenata. Ostaje da se za širu sliku odmaknemo od pojedinačnog i prihvatimo da smo svi jedno, jedan organizam, jedan sistem, i da taj sistem ima svoj evolucijski put. To je neka umirujuća filozofska distanca.
Sa druge strane, u svakodnevnom životu vrijedi ona „misli globalno, djeluj lokalno“, a to znači – šta ja kao pojedinac mogu da uradim da mi bude dobro, a da nije na tuđu štetu.
15. Razlikujemo li muški i ženski pristup u politici i u biznisu? Da li su žene zaista više vođene emocijama dok se muškarci oslanjaju na logiku i ciljani interes?
Mislim da je opštepoznato da se žene itekako znaju rukovoditi logikom i ciljanim interesima, pa biti i manje osjetljive na emocije od muškaraca. Među uticajnim ličnostima imamo primjere takvih žena, kao što imamo i primjere muškaraca sa postupcima i reakcijama koji bi se mogli opisati kao „ženski“. Tako da se može reći da različiti pristupi postoje, ali nisu uslovljeni polom. Svakako jedan pol bez drugog nema smisla, bitna je ravnoteža.
16. Da li je savremena balkanska žena emancipovana i šta taj pojam znači za vas? Koliko je “žena ženi vuk”?
Emancipacija je jedan od onih pojmova o kojima ne treba govoriti dok se ne usaglase definicije.
Uzmimo da je emancipacija kada žena može da glasa, školuje se, radi, vozi automobil, putuje i općenito sama odlučuje o sebi i svom životu. U tom smislu su žene na Balkanu slobodne kao ptice, za razliku od žena u mnogim društvima širom svijeta. Pritom su ovdje žene drčne i znaju da se izbore za sebe. U tom procesu se često bore protiv drugih žena.
Primjećujem da se žene na selu više drže zajedno, jer zavise jedne od drugih. Možda su u gradu jedna drugoj više smetnja ili konkurencija, pa je i odnos neprijateljski. Tome ide u prilog i potreba za dotjerivanjem, za ulicu, za kancelariju, tipična za gradove. U gradu se fokus sa suštinskog i egzistencijalnog lako pomjera na površno i isprazno, na konkurenciju i taštinu. Selo je dodir sa stvarnošću. Svi se poznaju, džaba glumiš, i zna se odakle dolazi hrana.
Žena ženi je prečesto vuk. Može se reći da „emancipovana žena“ nije emancipovana sve dok nastupa iz straha.
17. Poslednjih decenija feminizam je na meti kritika i čini se, već prevaziđen; da li je potrebno uspostaviti “novi balans” između polova i uneti jednu “svežu” podelu uloga?
Mislim da javnost neefikasno komunicira na tu višedecenijsku temu, opet zbog definicija – šta uopšte znači feminizam?
Polovi se redefinišu, rodne uloge, porodični odnosi, seksualnost, identitet, društvene uloge, sve se redefiniše. Mislim da stvari treba posmatrati na nivou principa. Ako uzmemo da je feminizam borba protiv potiskivanja ženskog principa, onda je to nešto što stvari iz minusa treba da dovede na nulu. Konačni cilj je sklad, jin i jang, i za mene je to feminizam. Zalaganje za ravnotežu. Feminizam je na meti kritika kad muški princip počne da gura u minus. Konačni cilj nije pobjeda jedne strane, već ravnoteža u kojoj svako dominira u polju u kojem je najbolji, a ne u kojem ga tradicija vidi. Mada tradicija nije nužno loša, ali kad je nešto trend, nastupa se stihijski i mnoge vrijednosti postanu kolateralna šteta. Uloge će se same mijenjati i postavljati. Juče “me too” pokret, danas Džoni Dep žrtva porodičnog nasilja, a sutra – ko zna?!
18. Jednom ste rekli da živite u četiri države. Koje su to države, a koje karakteristike koje kao rođena Sarajka uvek “nosite sa sobom”? Zadržavate li / primećujete li u sebi neka tipično lokalna obeležja / navike ili manje-više svi, sve više i više, postajemo građani Sveta utapajući se u “jednakost” i uniformisanost?
Živim na četiri lokacije u tri države, ove jugoslovenske, od Beograda do Pelješca. Mislim da svuda nosim prepoznatljivo Sarajevo, i da se to ogleda u otvorenosti prema ljudima. Srećna sam što sam odrasla u multietničkoj sredini. Rat je strašan, ali mi je pokazao da sam kozmopolita, da pripadam čitavom svijetu i on meni, i da granice ne postoje.
19. Neću vam postaviti ono čuveno, banalno pitanje “kako sve postižete” jer, za kreativne ljude, rad predstavlja zadovoljstvo, a čak je i osećaj za vreme drugačiji. Kao što sledi, pitanje će biti preformulisano: ako je već pojam rada odvojen od pojma napora, kako, uživajući u radu, ograničavate sebi vreme i kako uspostavljate balans između profesionalnog i privatnog života? Jer, svima nam je poznato da se umetnici toliko udube u svoje stvaranje da često i ne primete da su zapostavili neke druge životne aspekte… Da li je to kod vas slučaj?
Prvo mi dođe da kažem – ništa ne postižem!
Život putnika je specifičan, trpe stvari koje traže fizičku prisutnost, a materijalna umjetnost traži upravo to – da dođeš u atelje i u njemu provedeš određeno vrijeme. Ja to uspijevam zimi. Sa toplijim vremenom već dolazi život na otvorenom, kad me je gotovo nemoguće natjerati u kuću. Problem sa prevodilačkim i umjetničkim radom je u tome što su to sjedeći poslovi, od čega moje tijelo instinktivno bježi. Zato vrijeme u pokretu koristim za posmatranje, prikupljanje informacija i inspiracija, u vožnji sabiram misli i utiske, i konstantno sam „na poslu“. Kad konačno sjednem da radim, ide brzo. Sve zavisi od dobre pripreme.
Imam teoriju da su najvažnije stvari u svakodnevnom životu – da jedeš kao čovjek, spavaš kao čovjek, redovna stolica i kvalitetna razonoda. Ne dijelim se na poslovni i privatni život, i uopšteno sve manje dijelim, sve više objedinjujem. Moj život je mnogo logistike oko putovanja, mnogo pripreme u glavi, i malo brze i efikasne realizacije. Sve svoje nosim sa sobom – rado radim, rado se opuštam, pa koliko šta stignem.
20. Kako možemo doći do vaših umetničkih dela? Gde možemo naručiti slike, rukom rađene nesesere, kako vam se možemo obratiti za usluge prevođenja?
Imam svoj brend, Bilivmi, i pripadajuće profile na Fejsbuku i Instagramu. Web stranica je www.bilivmi.com. Najlakše me je kontaktirati kao Ljubicu Kralj na Fejsbuku, ili preko profila www.instagram.com/bilivmi
