…jer je njihovo carstvo nebesko. A i ovo ovozemaljsko.
Gledam ih; nauče jednu stvar – jednu jedinu. A zatim, provežbaju, onoliko koliko smatraju neophodnim, ‚‚usavrše‚‚ i odmah primenjuju. Tako jednostavno. I zadovoljni su upravo zbog toga – jer odmah ‚‚mogu da primene naučeno‚‚. Pa zaboga, naučili su. Savladali i stavili tačku. Tako lako.
I ubrzo zatim, već su spremni da se pokažu drugima, da organizuju koncert, izložbu, prezentaciju, da stave ispred svog imena titule književnika, umetnika, eksperta. Tako nekako se i osećaju – posebno, talentovano, sposobno; spremni da iznesu svoj talenat na videlo i poklone ga svetu…
A mi, svesni i samosvesni, znamo da ništa ne znamo. Jer učenje je proces; traje ceo život i baš zato i dalje učimo. Ali, nikako da izučimo (i napokon usavršimo).
Istovremeno, između ove dve struje, stoji narod koji mudro kaže ‚‚Bolje završeno nego savršeno‚‚. Pa makar to završeno bilo i samo u našoj glavi (jer za one sa samospoznajom, nikad i nije završeno jer nije savršeno – savršenstvo ne postoji).
I zato, primena braćo i sestre. Primena a ne zvona i praporci.
Ne perfekcionizmu, ne dugogodišnjem proučavanju već hrabro u primenu.
Težak zadatak zaista; reći NE sebi, reći da je ‚‚dovoljno‚‚. Početi sa primenom a zatim u hodu usavršavati. Samo početi. Videti sebe iz jednog drugog ugla – objektivno ali i sa realnom dozom samopouzdanja. Reći sebi da smo dovoljni; da smo nekom korisni – nekom, ko je još uvek iza nas i pravi svoje prve korake; nekom, kome će naše znanje i iskustvo koristiti. Pa makar bilo (u našim očima) nedovršeno i nesavršeno.
Jer ako mogu oni sa dvodnevnim seminarom, možemo i svi mi koji na leđima nosimo znanje i radno iskustvo teško nekoliko decenija.
Osvnovni problem sa svetom je u tome što su budale previše samouverene a pametni stalno u dilemi.
Bertrand Russel
