I stici ce poziv jednog crnog dana
da neko nam mio nije više s nama.
Poziv iz daljine, domovina zove
dođi da ispratiš u večite snove.
Zaspao je a da video te nije
poslednji put čvrsto u zagrljaj svije
u oči pogleda, pogledom sve kaže
bez ijedne reči, ljubav da iskaže.
Otiš`o je tiho, u samoći svojoj
nedorečeno osta, duši za pokoj.
A ti ovde sam, neizmerno daleko
dok tamo te više ne čeka taj neko
da otvori vrata i dočeka s puta
dok stresaš tuđinu sa starog kaputa
i dok pričaš priče iz dalekog sveta
tamo gde ti sada lepše cveće cveta
gde ideš ka cilju, ostvaruješ sebe
dok kući tom nekom duša tiho zebe
al prihvata da si ti na putu tome
i stići ćeš – nekad – višem cilju svome.
Kada poziv stigne, život će saseći
preseći ti tok, a ti težiš sreći?
A gde su zajednički trenuci sreće
što nikad niko nadoknaditi neće?
Ima li smisla da život kraj tebe
prolazi, leti, varaš li gorko sebe…
O da li je moglo drugačije biti
dok sad praznina muko tka svoje niti.
Rastrzan živiš sudbinu svoju
svi na dve strane, nikad na broju.
O da li, uopšte, vredelo je žrtve
kad staviš na vagu prazninu i mrtve.
Stigao li si tome cilju svome?
Imaš li sada da se vratiš, kome?
Sada nema nikog da dočeka s puta
dok stresaš tuđinu sa starog kaputa.
Da li je sudbina da nas neko čeka
da mu se večno vraćamo sve do veka
i pričamo priče iz beloga sveta
u bašti pod krošnjom staroga drveta
u starome gnezdu, tu su nam koreni
miriše detinjstvo, duša ti vileni.
Al` preseče smrt sumorna i preteška
ponese te vrtlog, života vrteška
učini da odrasteš bolno i naglo
da preispitaš svrhu, vraća u crnilo
da više te niko ne čeka sa puta
da streseš tuđinu sa starog kaputa.
Jer,
nije moglo drugačije biti, nisi
ma nisi mogao tamo gnezdo sviti.
O sudbino crna gde li će ti duša
ima li ikoga da nas noćas sluša
da usliši molbe i da vrati vreme
da u tuđini ne nosiš teško breme
praznine što prede svoje crne niti
o da li je moglo drugačije biti ?
Da neko te uvek dočekuje s puta
da zbaciš tuđinu sa starog kaputa.
Tvoj nemirni duh večito svetom luta
i nikako, nikad, da se vrati s puta.
