Intervjui

Balkan u evropskom prevodilačkom miljeu

23. decembra 2022.

Intervju sa Bojanom Šumanom, konferencijskim tumačem i prevodiocem u Nemačkoj

Bojane, hvala na izdvojenom vremenu i što ste pristali da date intervju za Portal Urbana legenda.

Draga Nataša, čast mi je i zadovoljstvo.

1.Prvo pitanje se odnosi na ovaj prevodilački milje iz naslova. Čime je on protkan?

Prevodilački je milje protkan radom izuzetno vrijednih, talentovanih, informisanih, radoznalih, inteligentnih, humanih, kreativnih i nerijetko vrlo duhovitih profesionalnih poliglota, koji su se odvažili da budu stubovi sporazumijevanja i mostovi među kulturama. Siguran sam u to da se prevodilačka radna iskustva prepliću, umreženost je danas mnogo bolja i jača nego ranije, a samim tim se pruža i veća mogućnost brže i efikasnije razmjene informacija.  

2. Ako primenimo onaj čuveni komparativni pristup – ili što naš narod kaže, povučemo paralelu, ima li u tom miljeu neke mustre koja je za sve prevodioce ista? Na primer, obrazovni profil, put do prvih klijenata, borba sa rokovima i multitaskingom…

Mustra koja je kod svih dobrih prevodilaca i tumača prisutna jeste njihova vječita želja za znanjem. Kod većine kolega koje poznajem radoznalost je jedna od izraženih karakternih osobina. U svojoj profesionalnoj praksi sam sarađivao sa odličnim autodidaktama, ljudima koji su prepoznali svoj talenat i radili na njemu, usavršavali se i dostigli izuzetan nivo znanja i vještina, ali i sa obrazovanim translatolozima, koji nisu mogli da se snađu u prilično običnim situacijama. Do nas je. U samom poslu, procedura je za sve ista – pronalaženje klijenata, rokovi, pripreme za usmeno prevođenje i sve što ide uz to, uključujući i tehničke eventualnosti, ali i nervne slomove. Čest problem su i nedostatak stručne literature, zastarjelost rječnika i glosara.

3. Kakav je bio vaš put? Kroz osnovno obrazovanje ste prošli delom u Nemačkoj, a delom na prostorima bivše Jugoslavije. Postoje li razlike?

Usljed roditeljskog službovanja i posla, rano detinjstvo sam proveo u Africi, a odrastao sam i na prostorima bivše Jugoslavije. Jedan dio osnovne škole sam završio u najsjevernijem njemačkom gradu Flenzburgu, što mi je pružilo šansu da provedem izvjesno vrijeme i na razmjeni učenika u Danskoj.

Razlike u školstvu su oduvijek postojale, posebno u strukturi školstva. Naša pedagogija je, bar ona koju ja pamtim, nekako tvrđa, suviše frontalna i autoritativna. Škole na zapadu su uglavnom vrlo praktično orijentisane i đacima pružaju više mogućnosti. U Njemačkoj je to zavisno i od škole koju pohađate. Izbor je mnogo veći. Izuzev privatnih i elitnih škola i internata, u svakom gradu postoje Valdorf i Montesori škole koje se ne orijentišu prema konvencionalnoj pedagogiji.

Gimnaziju sam završio u rodnom Prnjavoru, gradiću poznatom i pod imenom Mala Evropa, malom mjestu koje su oduvijek krasili multikulturalnost i miran suživot mnoštva različitih nacionalnosti. Na prvu godinu studija filologije sam otišao u Beograd, a godinu dana kasnije ih nastavio na Univerzitetu u Štutgartu.

4. Kao što vidimo, u ranoj mladosti ste već počeli da učite jezik koji danas prevodite. Da li ste bili u prednosti u odnosu na kolege koji su prvi kontakt sa stranim jezikom imali tek na prvoj godini studija? Koliko je važno rano početi sa učenjem stranog jezika?  

Sigurno da je bilo prednosti. Odrastao sam u višejezičkim sredinama i već od treće godine govorio više jezika. Tokom života u Libiji, odlično sam govorio arapski i ruski koje sam naučio družeći se s njihovom djecom. Moja fascinacija jezicima prati moje cjelokupno školovanje. Sjećam se da su nas na prvoj godini fakulteta klasifikovali na osnovu nivoa znanja iz srednje škole. Grupa A je radila intenzivnije i kompleksnije stvari od grupe B kojoj je za istu stvar bilo potrebno malo više vremena ili grupe C koja je kretala od početka. Što se tiče važnosti učenja drugih jezika, nju najbolje opisuje izreka: Koliko jezika govoriš, toliko ljudi vrijediš. Sa učenjem jezika treba počinjati što ranije, ali u suštini nikada nije kasno za učenje nekog stranog jezika, pa makar i iz hobija ili za svoju dušu, a i odličan je trening za mozak.

5. Ovo pitanje se nadovezuje na prethodno: u kom uzrastu se deca / mladi ljudi zaista odlučuju za buduću profesiju? I možemo li se još u detinjstvu / pubertetu profesionalno usmeriti i tako, na neki način, dobiti na vremenu?

Za profesiju sam se vezao još od prvih iskustava, radeći tokom srednje škole kao prevodilac za OSCE i UN u Bosni, znao sam da će moj profesionalni život otići u pravcu izučavanja jezika i izazova koje sa sobom nosi usmeno i, kasnije, književno prevođenje. Siguran sam da je njemački pristup u usmjeravanju mladih naraštaja primjeran: u njihovim školama je do 10. razreda obavezno nekoliko orijentacionih praktikuma, što đacima već od 7. razreda daje mogućnost da se oprobaju u željenom zanimanju i vide da li je to zaista ono čime bi željeli da se bave. Na prostorima Balkana su takva usmjeravanja nepoznanica, samim činom opšteg školovanja koje je isto za sve, djeci se pruža univerzalan paket znanja, koji se često ne poklapa sa njihovim sposobnostima i afinitetima.

6. Vaše studije su takođe dualne prirode: započeli ste ih u Beogradu. a nastavili u Štutgartu. Želim da naglasimo razlike koje se tiču nivoa studija / učenja jezika. U Beogradu se, pretpostavljam, počinje od osnovnih pojmova, dok u Nemačkoj, gde studenti već imaju predznanje i nemački im je maternji jezik, pretpostavljam da je i nivo studija znatno obimniji i teži (za studente koji navedeno predznanje nemaju).   

U Beogradu studije pripremaju budući pedagoški kadar, nastavnike i profesore njemačkog jezika. Ne znam koliko su u međuvremenu na Katedri za germanistiku radili na pokretanju prevodilačkog smijera. Bilo je govora o tome, ali ne znam dokle su stigli. Kada sam ja bio brucoš, 1998. godine, na beogradskom Filološkom, njemački nije bio toliko u modi kao danas. Štutgartska germanistika uživa solidan ugled među njemačkim katedrama jer su na njoj trag ostavili velikani nauke poput Frica Martinija ili Hajnca Šlafera. Svi oni koji vole estetiku njemačke književnosti su na štutgartskoj germanistici na pravoj adresi. Tek nekoliko generacija poslije moje generacije, u Štutgartu je privremeno postojala i Katedra za njemački kao strani jezik (DaF), ali i ona je proizvodila isključivo pedagoški kadar koji danas njemačkom jeziku podučava strance. Katedra DaF je ukinuta nakon par generacija. Nivo studija njemačkog na nivou maternjeg jezika je mnogo složeniji i kompleksniji u odnosu na studije njemačkog kao stranog jezika. U potonjim, studenti nemaju ni potrebno znanje jezika za bavljenje kompleksnim književnim i filozofskim sadržajima. Budimo iskreni, nad Kantovom Kritikom čistog uma pakao prolaze i oni kojima je njemački maternji jezik. S druge strane, i kvalitet studija je drugačiji kad vam je nacionalni književni arhiv takoreći pred nosom u Marbahu, a u njemu raj za svakog ljubitelja pisane riječi, od Šilerovih i Geteovih rukopisa, do složene arhivske građe, koja nije nikada publikovana i koja se nalazi samo tu i nigdje drugdje, a koju možete koristiti za studije.

7. Koliko je važan život ili barem povremeni boravak u zemlji u kojoj se jezik koji prevodimo govori?

Za moj pojam, izuzetno važno. Život i redovan boravak u zemljama jezika koji su nam radni, za mene su uvijek bili najbolje stručno usavršavanje. Na taj praktičan način prevodilac uči i o kulturološkim aspektima koji su izuzetno bitan faktor u poslu kojim se bavimo. Prevodilac je i kulturološki i jezički radnik, on mora svakodnevno da bude u dodiru sa više kultura i prati dešavanja u svojim radnim jezicima. Meni je svakodnevni ritual da uz prvu jutarnju kafu prelistam najvažniju štampu Njemačke, Srbije, Bosne i Hrvatske. Uveče praktikujem da odgledam i dnevnike. Pogotovo usmeni prevodioci, oni koji prevode u pravosuđu ili za izvršne organe, vladine ustanove i rade na konferencijama, moraju biti u toku sa svakodnevnim i bitnim dešavanjima u zemljama njihovih radnih jezika.

8. Posle studija ste relativno brzo počeli da radite. Koliko su Vam u tome pomogle neke državne institucije? Da li ste učestvovali u nekim programima, da li ste se negde prijavili, polagali ispit pred komisijom…? Kako se postaje prevodilac u Nemačkoj?

Nisu mi pomogle državne institucije. Pomogli su mi roditelji, porodica i dobronamjerni ljudi. Nisam učestvovao ni u kakvim programima, relativno brzo nakon studija sam se zaposlio i tako počeo da usavršavam pravnu terminologiju. Seminar za prevodioce pri Udruženju naučnih i stručnih prevodilaca Srbije sam završio 2008. godine. Ne mogu reći da me je cjelokupan plan i program tog seminara oduševio, ali sam profitirao u svakom slučaju od znanja iskusnih docenata, pogotovo u oblastima stručnih jezika bankarstva, finansija i spoljne trgovine, ali i građevinarstva. Korisno je i znanje iz teorije prevođenja i usmenog tumačenja koje sam stekao na tom seminaru, a zatim slijedi nekolicina stručnih usavršavanja, praćenja onlajn seminara i praktičnog rada. U Njemačkoj postoji i mogućnost polaganja državnog ispita za prevodioce, takve ispite nude na nekoliko mjesta. Državni ispit se polaže u 3 etape, pismeno od kuće, pismeno u Centru za testiranje i usmeno. Prevodilac u Njemačkoj nije zaštićen poziv, pa se tako prevodiocem praktično može zvati svako ko barata sa više jezika i misli da zna ili zaista zna da prevodi. U Germershajmu i Hajdelbergu su najbolje katedre za translatologiju, one proizvode izuzetno kvalitetan kadar, ali nažalost ne nude nijedan jezik iz bivše Jugoslavije, što je prilično čudno s obzirom na broj stanovnika sa prostora bivše Jugoslavije koji boravi, radi i živi diljem Njemačke. Zato u Austriji imamo dvije katedre koje nude i BHS, u Beču i u Gracu.

9. Kakva su Vaša prva iskustva u radu sa klijentima? Da li ste imali mentora, nekog da Vas uputi u posao?

Od 2008. sam samostalni preduzetnik, na samom startu sam imao mnogo sreće jer sam kao usmeni prevodilac bio angažovan na projektima, studijskim posjetama i konferencijama Evropske komisije.  Danas su moji klijenti uglavnom fiksni. To su lokalni sudovi, policija, carina, carinske inspekcije, ministarstva, vlade, industrijske kompanije, trgovinske komore, instituti za odnose sa inostranstvom, međunarodne organizacije i sl. Na samim počecima su iskusne kolege koje žele da podijele svoja iskustva nešto što je svakom početniku najvrijednije. Prava dragocjenost koju svaki početnik treba da prepozna i da uči. Imao sam tu sreću da u štutgartsku ekipu već etabliranih i iskusnih BHS kolega budem primljen uglavnom srdačno, pa je tako nastala i dugogodišnja saradnja sa nekima od njih. Meni su mentori i dan danas sve starije i iskusnije kolege koje znaju više od mene, jer je naš poziv stalna obaveza za učenjem i niko od nas ne zna sve. Mi nismo hodajući rječnici, niti se osjećamo počastvovanim kada nam neko priđe i kaže: Možeš li mi časkom prevesti ovo, a onda izvadi uputstvo za upotrebu mašine za štrikanje ili kompleksan medicinski nalaz.

10. Imaju li prevodioci u Nemačkoj ono čuveno radno vreme? Većina kolega na Balkanu radi i noću i vikendima i praznicima… Da li ste po tom pitanju u boljoj poziciji?

Prevodioci koji su zaposleni u jezičkim službama imaju uglavnom fiksno radno vrijeme, frilenseri koji se bave pismenim prevođenjem, rekao bih, nemaju radno vrijeme. Dovoljno je pročešljati prevodilačke grupe po društvenim mrežama i vidjeti kolege kako u svako doba dana i noći tragaju za rješenjima svojih nedoumica. Moje težište je 80% usmeno prevođenje, uglavnom imam normalno radno vrijeme, ali se dešava da mi radni dan počinje u četiri ujutro ili da me nedeljom baš za vrijeme ručka zove dežurni sudija za prekršaje ili policijska direkcija, ili da me usred noći probudi granična policija ili carinska inspekcija jer im je hitno potreban prevodilac za neki od mojih radnih jezika. Ne znam koliko smo u boljoj poziciji u odnosu na druge kolege, ali su nam uredno plaćeni honorar i noćni ili vikend-dodatak na honorar na području cijele Njemačke. Zakonski propis reguliše honorare prevodilaca i tumača u pravosuđu, što je od velikog značaja, bez obzira na to što nisu sve državne ustanove obavezne da plaćaju po tom propisu. Sa ostalim klijentima svako od nas pojedinačno sklapa ugovor i određuje visinu svojih honorara, a udruženja odlično rade svoj posao i promovišu našu profesiju, ukazuju na položaj esnafa i njegovu važnost. Mislim da smo zbog bolje organizacije i ozbiljnog nacionalnog udruženja BDÜ u Njemačkoj u boljoj poziciji nego kolege u Bosni, Srbiji ili Hrvatskoj. U BDÜ je sve na jednom mjestu, od aktuelnosti i berze poslova do edukativnih programa, stručnih usavršavanja, stručne publicistike, liste stručnjaka i referenata za određene oblasti, pravnika i iskusnih kolega, a to mnogo znači.  

11. Vi ste i sudski tumač. Kakva je tu situacija kada je u pitanju radno vreme? Znamo da država ima pravo da nas angažuje u bilo koje doba dana ili noći. Dešava li se da izađete na teren u zlo doba ili vikendom i praznicima?

Volim da kažem da sam tumač na sudovima budući da nisam sudski tumač u konvencionalnom smislu, da pečatiram i ovjeravam pismene prevode svjedočanstava, rodnih listova, vozačkih dozvola i umrlica. Na listi sam prevodilaca i tumača u pravosuđu i sudovi su mi redovni nalogodavci, kako pisanih, tako i usmenih prevoda. Po zakonskom propisu postoji pauza za odmor koja je od jedan do pet ujutru, od pet ujutru do jedan iza ponoći vas mogu zvati, ali izuzetaka ima mnogo, pa ako se radi o opasnosti u odlaganju, može da se desi i da vas zovu u bilo koje doba dana ili noći.

12. Da li imate pravo da odbijete prevod?

Naravno. Moja roba, moj dućan – kome hoću, ja je dam. Kao prevodilac u radnom odnosu nemate tu mogućnost, ali kao slobodnjak ste gospodar svog posla i u dobrim i u lošim vremenima.

13. A da li imate pravo da odbijete angažman kao sudski tumač? I ako da, u kojim slučajevima?

Imamo pravo ako nam se poziv za sud poklapa sa drugim pozivom ili terminom, naravno, u slučaju bolesti, odsustva iz mjesta boravka ili neke više sile. Pravilo je da se uglavnom sami pobrinemo za zamjenu i, kad javljamo sudovima da ne možemo iz određenog razloga da prihvatimo poziv, tada im predložimo i zamjenu, na čemu su nam sudovi vrlo često zahvalni, a za nas je to sasvim uobičajena usluga stalnim klijentima.

14. Kako stoje stvari što se tiče plaćanja? Vrše li se isplate na vreme i može li jedan sudski tumač u Nemačkoj da živi pristojno od svog rada? Znamo da je solventnost na Balkanu tema koja se provlači kroz prevodilačku svakodnevicu…

Nisam imao negativna iskustva sa neredovnim platišama ili odugovlačenjem isplaćivanja honorara. Sve je onako kao što je unaprijed ugovorom utvrđeno ili propisano Zakonom o honorarima sudskih prevodilaca i tumača. Izbjegavam maksimalno saradnju sa agencijama, tako da je ona u mom slučaju svedena na njih svega dvije-tri, od kojih jedna posreduje isključivo usmene i konferencijske prevodioce.

15. Kakva je saradnja sa državnim institucijama? Na Balkanu volimo da se žalimo na birokratiju i kašnjenja u procesima i procedurama. Da li je u Nemačkoj državni sektor bolje organizovan? Dostavljaju li vam dokumentaciju na vreme; rade li svoj deo posla?

Saradnja sa državnim institucijama je intenzivna i relativno dobra jer u Njemačkoj boravi mnogo stanovništva sa prostora bivše Jugoslavije, pa je samim tim često potreban i prevod na neki od naših jezika. Nisam siguran u bolju organizaciju njemačkog državnog sektora, Nijemci su kraljevi birokratije i svoje državne službenike ne štede masnih viceva o tome koliko je buđi po kancelarijama inih njemačkih državnih službi. Dokumentaciju koja je od značaja za našu pripremu uglavnom dostavljaju manje-više na vrijeme, ali nerijetko i u zadnji čas. Sudovi skoro nikada ne dostavljaju pripremni materijal, na pozivu za sud je navedeno za koji jezik vas zovu da prevodite i naznačeno je da li je i zbog čega u pitanju civilni ili krivični postupak. To je sve. U stvari je svaki postupak za sebe drugačiji, jedino je terminologija u istim predmetima ista.

16. Imate bogato radno iskustvo, prevodili ste i tokom zvaničnih poseta stranih delegacija. Možete li nam reći po čemu se razlikuje prevod državnog vrha od ostalih prevoda? Iz svog analognog iskustva u Grčkoj, sećam se posebnih mera bezbednosti, striktnog protokola, priprema koje su trajale i nedeljama unapred… 

Politički parket je dosta često jezički vrlo klizav, pun eufemizama, metafora i intertekstualnosti, ali i raznoraznih ljudskih osobina. Tu prevodilac ne samo da mora da se prilagodi i balansira u posredovanju između dva jezika, nego i u posredovanju između emocija. Međutim, prevođenje u politici ima i svojih čari. Vjerovatno privatno nikada ne bih helikopterom preletio Taunus, a ni imao, recimo, tu privilegiju da obiđem i vidim privatnu riznicu nakita pruskih kraljeva. Protokol i posebne sigurnosne mjere su sastavni dio takvih dešavanja, ali prevodilac zna gdje mu je mjesto. Na političkom parketu prevodilac mora da se prilagodi situaciji, bude sveprisutan, a pritom neupadljiv. Često se desi da iz protokola ne dobijemo nikakve smjernice, poslednja koje se sjećam nakon dolaska na mjesto prijema je glasila: Do kraja posjete budite stalno uz Premijera. Dešava se i da vas konsultuju oko menija, pića i hrane ili poklona tokom zvaničnih posjeta. Nikada neću zaboraviti višednevnu studijsku posjetu policija BiH u Bavarskoj, kad su Bavarci delegaciju nakon radnog dana odveli na večeru u čuvenu pivnicu Hofbrojhaus i to na svinjske koljenice. To su momenti kada se kao prevodilac hvatate za glavu i gledate da spasite situaciju, jer u delegaciji imate i ljude islamske vjeroispovijesti koji sigurno neće konzumirati predviđene čuvene bavarske specijalitete. I takve stvari prate prevodioce u političkom svijetu. Isto tako, i razni pametnjakovići uglavnom iz naših delegacija vole često da uskoče u posao prevodioca i prisutnima pokažu koliko su vešti. Zaista je vrlo signifikantno da takvih pametnjakovića u njemačkim delegacijama uopšte nema: puste vas da radite svoj posao i ne petljaju se poput pojedinaca iz domaćih delegacija. Ne znam da li je to pitanje mentaliteta ili kompleksa, ostaviću to psiholozima na razmatranje.  

17. U toku gorenavedenih zvaničnih poseta / pregovora smo često pred kamerama ili smo primorani da (jasno i glasno) govorimo (prevodimo) čak i pred nekoliko stotina ljudi. Kako se pripremate za televiziju? I kako je kad jednog prevodioca – a većina smo knjiški moljci zavučeni u gomilu dokumenata i rečnika – izvuku iz njegove prirodne sredine i postave pred kamere? Imate li tremu?   

Trema je kod mene uvijek prisutna do samog početka prevođenja, ali čim krenem da radim, ona nekako sama od sebe nestane, valjda napravi mjesto drugim procesima u mozgu. Ne znam za druge koleginice i kolege, ali ja se ne sjećam da sam ikada obraćao pažnju na kamere, novinare i prisutne goste. Uvijek sam skoncentrisan na osobu kojoj prevodim. Što se samih kamera tiče, na njih sam navikao i na sudovima, jer se sve češće sudski postupci dokumentuju i na taj način. Moja prirodna sredina jeste usmeno prevođenje, a kao usmeni prevodilac, vi ste, u stvari, stalno izloženi raznim situacijama i emocijama, i uvijek vas neko gleda i sluša to što govorite.

18. Radili ste i kao prevodilac u automobilskoj industriji, kakva su Vaša iskustva i šta ste dobili ili izgubili time?

Dvije godine sam bio zaposlen u jezičkoj službi jednog od najvećih njemačkih proizvođača dijelova za automobilsku industriju. Vrlo zanimljivo iskustvo, posebno jer mi tehnika i automobilska industrija do tada nisu bile oblasti kojima sam se bavio u prevođenju. Danas bih rekao, hrabar potez svih nas koji smo se upustili u taj projekat. Ali uz angažovan rad dobrog tima, odlične, vrijedne i pouzdane kolege s kojima sam sarađivao, sve je mnogo lakše. Tu sam uz izvrsne stručnjake stekao i svoja prva iskustva kao terminolog i htio bih ovim putem da ukinem predrasude o monotoniji terminološkog posla; naprotiv, on je raznovrstan i pun zanimljivih jezičkih zavrzlama i izazova. O materijalima i radnim procesima industrijskih mašina, najviše sam naučio od naših stručnjaka koji su dolazili na obuku u Njemačku, a onda i od njemačkih. Sate i sate provodio sam studirajući uputstva za upotrebu, sigurnosne propise i gledajući same procese radnih koraka. Jedino što je bilo naporno u svemu tome jesu konstantna putovanja. Mogu reći da sam dvije godine proveo na voznim šinama, svakog vikenda dolazio kući, a onda nedeljom odlazio na terene i boravio po hotelima. Radom u industriji sam dobio jedno izuzetno iskustvo, ključ za jednu novu radnu oblast i jezik struke, međutim, pozicija zaposlenog prevodioca u industriji nikada nije bila moja želja, niti sam sebe ikada vidio u tome da radni vijek provedem na jednom istom radnom mjestu. To bi za mene značilo monotoniju, a meni i mojoj prirodi gode dinamika i uvijek novi izazovi. Posebna priča su buka ogromnih postrojenja, elektro-smog, isparavanja raznih silikona i ulja, dakle, industrijska hala sa proizvodnim pogonom nije nimalo udobno radno mjesto za usmenog prevodioca.

19. Radili ste i radite i književne prevode, šta možete reći o svijetu književnog prevođenja i ljudima koji se njime bave?

Nedavno sam završio svoj prepjev Ježeve kućice na njemački, taj prevod bi trebalo da bude iskorišten za izradu libreta jedne dječije opere.

Radio sam prevode Rilkea, Paula Celana, Ingeborg Bahman, Hilde Domin i Elze Lasker Šiler na srpski, a trenutno je moje težište na prevođenju Borislava Pekića na njemački. Saradnja sa Fondacijom Borislav Pekić je vrlo dobra, vidjećemo u narednom periodu kuda će nas to odvesti. Književno prevođenje je jedan sasvim drugi svijet. Drugi su problemi, da ne napominjem da je srpski jezik mali jezik, koji ima i manje čitalaca književnosti od drugih većih jezika, a onda, tu su i honorari koji su često jadni i nikakvi, što mnoge talentovane kolege u stvari i odvraća od bavljenja ovim poslom. Zato tvrdim da se književni prevod ne radi zbog novca ili finansijske dobiti, koliko zbog činjenice da se svaki književni prevodilac ovjekovječi svojim prevodom i drugoj kulturi pruži književni ugođaj, koji bez književnog prevodioca ne bi bio moguć. Književno prevođenje je najplemenitija kategorija u našem poslu. Rijetki su prevodioci koji mogu da žive samo od književnog prevođenja. U Njemačkoj, književni prevodioci imaju status umjetnika i samim tim mogućnost da koriste nacionalno zdravstveno i socijalno osiguranje namijenjeno umjetnicima, što zaista mnogo znači. Vrijedi pomenuti i mnoge stipendije, programe, ktitorstva i podsticaje za književne prevodioce. Ovdje veliki broj gradova raspisuje konkurse za književne prevode koji se dotiraju iz gradskih budžeta za umjetnost i kulturu. Kakvo je stanje na Balkanu, to Vam ne bih znao reći. Možda ne bi bilo loše daa jedan od sledećih intervjua, Nataša, uradite sa nekim od kolega književnih prevodilaca sa Balkana. Bilo bi sigurno vrlo zanimljivo.

20. Kad smo već kod poklona, donose li Vam klijenti u Nemačkoj poklone kao što to čine naši ljudi na Balkanu? Osim uobičajenih rokovnika i olovaka (poklona koji se smatraju ‚‚adekvatnim‚‚ za jednog prevodioca), sećam se da su mi jednom doneli celu zimnicu u kancelariju – svega je tu bilo – turšije, marmelade, umešenih kolača, raznoraznih domaćih đakonija… Kakvi su Nemci po tom pitanju (npr. da Vam kažu da je takav običaj, da se ne ide praznih ruku, „valja se“ ili ‚‚nije red“ da odbijete poklon)?   

Moram priznati da najljepše poklone dobijem uglavnom tokom rada sa političkim delegacijama. Sjećam se jedne studijske posjete na temu pravnih propisa o navođenju geografskog porijekla na alkoholnim pićima. Tada smo radili pet dana, krenuli smo u Bonu u tadašnjem Ministarstvu za ishranu, poljoprivredu i zaštitu potrošača. Nakon bloka teorije smo obišli fabriku najvećeg njemačkog proizvođača likera od jaja, Verpoorten u Bonu, gde smo već dobili prve poklone, a nakon toga uslijedio je put ka Vircburgu u Bavarskoj, jer smo tamo imali još jedan blok teorije o kontroli životnih namirnica i novim hemijskim tehnologijama u prehrambenoj industriji. Na tom putu smo obišli još par privatnih i manjih destilerija, i u svakoj smo na poklon dobili ponešto. Posjetili smo tada i jednu vrhunsku i čuvenu privatnu destileriju u mjestu Membris usred Špesarta, planine koja razdvaja Bavarsku od Hesena. Tu sam na poklon dobio prvu rakiju od lješnika, a supruga vlasnika destilerije, koja se inače bavi spremanjem džemova, marmelada i kompota, spakovala mi je punu korpu pravih delicija. Poklone jedino i smijemo primiti u takvim prilikama. Poklone od klijenata sa kojima radimo na sudovima ili pri drugim državnim organima, ne primamo. Moramo to da prijavimo, isto kao što to moraju i državni službenici, ako se ne varam, generalno sve što ima vrijednost iznad 40 evra mora da se prijavi. Ali kad smo već kod ove teme, sjećam se nekoliko priča ratnih prevodilaca iz BiH koji su radili za razne honorare, od vreće brašna, životnih namirnica ili bilo koje druge, tada deficitarne robe. Jedna koleginica je tada vrlo slikovito opisala svoje iskustvo, kako joj je klijent, umjesto novca, donio polutke divljači koju je ulovio. Prije 4 ili 5 godina sam jedan svoj prevod kompenzovao za skulpturu. Umjetniku, jednom makedonskom vajaru, bio je potreban prevod kataloga na njemački zbog izložbe u Berlinu, ali mu je moja cijena bila visoka, a meni se dopala jedna njegova skulptura, tako da smo izvršili kompenzaciju: on je dobio željeni prevod, a ja unikatnu skulpturu koja mi je vrlo draga i danas krasi moj radni prostor.

21. Na FB vodite grupu DE <> BKS – SI – MK Übersetzer und Dolmetscher koju ste i osnovali. Kažite nam nešto o radu te grupe. Kome je namenjena i koje jezičke kombinacije su u pitanju?   

Grupu sam osnovao isključivo za kolege čiji je radni jezik njemački. U njoj se okupio pozamašan broj kvalitetnih stručnjaka i mogu reći da svakodnevno tamo koleginice i kolege kvalitetno i konstruktivno sarađuju. Koliko vidim, mnogima grupa koristi da riješe svoje stručne nedoumice i probleme. Namijenjena je svima koji prevode sa njemačkog ili na njemački, ali i stručnjacima iz drugih oblasti filologije, medicine, građevinarstva, prava itd., koji  govore BHS i obavezno njemački jezik.

https://www.facebook.com/groups/723969611042584/

22. Šta biste želeli da poručite kolegama koji posluju na Balkanu? Postoji li nešto što Vam smeta u saradnji, nešto našta biste želeli da kolege obrate pažnju ili da promene u poslovanju? Neki savet možda?

Moja saradnja sa kolegama na Balkanu je skoncentrisana na par njih za koje mogu reći da su vrhunski stručnjaci i da je poslovanje sa njima pravo zadovoljstvo. Kolegama na Balkanu bih preporučio da se što prije pozabave osnivanjem ozbiljnih udruženja koja će biti u stanju da poboljšaju poziciju prevodilaca i tumača u poslovnom svijetu današnjice i koja će se boriti za prava i poreske povlastice za male preduzetnike poput prevodilaca. Drugi moj savjet jesu međusobno umrežavanje i podjela posla. Uskladite cijene i honorare, razgovarajte o tome, ne prodajte sebe i svoj trud i rad ispod cijene, to je ono najgore što možete učiniti, i esnafu, i sebi. Što se tiče usmenog prevođenja, uveliko smo u tranziciji, ono više neće biti vezano za nužno fizičko prisustvo tumača na licu mjesta. Svjedoci smo sve češćih remote angažmana, video i telefonskog prevođenja i biće zanimljivo svjedočiti tom procesu u vremenu u kojem živimo i na izvjestan način biti i dio njega. Vrijeme u kojem će mašine raditi naš posao još uvijek je daleko buduće vrijeme. Još uvijek vjerujem u čovjeka.

Hvala najlepše i puno uspeha u radu!

       Vama i svim dragim kolegama želim uspješnu i srećnu predstojeću 2023. godinu.

You Might Also Like