Некатегоризовано

Bilingvizam – šta kad dete ne progovara

22. decembar 2022.

– Bilingvalna deca i problemi u razvoju jezika –

Bilingvizam se definiše kao sposobnost da se osoba (ili grupa / narod) služi sa dva jezika bez veće sklonosti za jedan od njih – što znači podjednako dobro.

Bilingvizam se razvija ili u ranom dobu (oba jezika se usvajaju do 4. godine) ili u nešto kasnijem (kada se 2. jezik usvaja posle 4. godine):

Ako su oba jezika podjednako zastupljena, govorimo o simetričnom bilingvizmu gde dete odlično poznaje oba jezika. Ako je znanje jednog od jezika slabije i izdvaja se jedan jezik kao ‚‚glavni‚‚ ili maternji, onda govorimo o asimetričnom bilingvizmu.

Kod pojedine bilingvalne dece međutim, javljaju se određeni govorno – jezički problemi. Neka deca kasnije progovore, neka mešaju ‚‚glavni‚‚ i sporedni jezik ubacujući reči iz oba jezika ili na jednom jeziku bolje govore a na drugom bolje razumeju.

1. Šta raditi u situacijama kad dete ne progovara?

Prvi korak je uvek definisanje problema. Da li je dete zaista (u datom momentu) bilingvalno i da li se problem zaista odnosi na ‚‚prisustvo‚‚ dva jezika? Na primer: dete još uvek nije krenulo u vrtić, kod kuće sluša samo maternji jezik (oba roditelja kod kuće govore maternjim jezikom) i samo povremeno sluša muziku ili gleda programe na televiziji ne učeći suštinski strani jezik i ne komunicirajući ni sa kim na tom stranom jeziku. Znači jedan i samo jedan jezik je maternji i primarni. Praktično, ne postoji konstantno prisustvo stranog jezika (i mi smo kao deca gledali televiziju – američke, francuske, ruske filmove, putovali u inostranstvo, igrali uz stranu muziku – i sama činjenica što smo povremeno slušali neki strani jezik nije uticala na našu sposobnost da savladamo maternji i razvijemo govor). Kao što sledi, neophodno je istražiti da li postoje neki drugi – psihološki, kognitivni, emocionalni ili socijalni faktori koji su uticali na razvoj / usporavanje razvoja / smetnje u razvoju govora. 

2. Koji je sledeći korak?

Sledeći korak se deli u 3 faze:

1. Po uspostavljanju dijagnoze (najbolje od strane psihologa specijalizovanog za testove u ranom uzrastu ili u nekom od centara psihodijagnostike) i 2. po odbacivanju / isključivanju svih drugih faktora i 3. tek onda kada sa sigurnošću možemo tvrditi da je strani jezik ‚‚kriv‚‚ za usporavanje razvoja govora i / ili razvoja uopšte, znači tek posle sve 3 faze ispravno je krenuti sa praktičnim radom.

3. Šta se podrazumeva pod pojmom ‚‚Praktičan rad‚‚?

Praktičan rad znači rad na razvoju govora. A govor kao govor, mora da se razvije kroz jezik. Iz tog razloga je važan razvoj barem jednog jezika – znači maternjeg (ili onog glavnog, primarnog) koji će predstavljati osnov za razvoj komunikacije a povratno* i samog mišljenja i razvoja inteligencije (o povratnim ili reversnim procesima biće više reči na kraju teksta). Zato je važno što ranije krenuti sa izgradnjom te baze – znači maternjeg / glavnog jezika. Ovde na scenu stupaju roditelji, rodbina, braća, sestre, drugari, čitanje, pisanje, slušanje maternjeg jezika i sve one lepe lingvističko-književne aktivnosti. A zatim, ako je neophdno (u zavisnosti od težine problema) i rad sa logopedom, defektologom, specijalnim pedagogom ili psihologom.

4. Koga odabrati za rad sa detetom? Kom stručnjaku se konkretno obratiti (logoped, defektolog, specijalni pedagog ili psiholog)?

Svi smo mi izučavali manje-više istu literaturu i imali sličan nastavni program na fakultetu. Svaki od navedenih stručnjaka je dovoljno obučen i u mogućnosti da razluči šta je njegov posao a šta ne i da Vam preporuči šta i kako dalje (i u slučaju da je potrebno, da Vas uputi na razgovor kod nekog od kolega).

Bez obzira kome ste se prvo obratili, ako već imate preporuku da se ozbiljnije pozabavite ovom temom (tako Vas je posavetovao specijalni pedagog, vaspitačica iz vrtića, školski psiholog) ili, jednostavno, kao roditelj imate osećaj da dete sporo napreduje, poželjno je ne lutati besciljno od jednog do drugog specijaliste menjajući često ‚‚pravac‚‚ i ciljeve. U radu sa decom (ali i odraslima), kada je u pitanju bilo koja poteškoća, bilo koji poremećaj, najbolje je uporno pratiti jednu preporučenu metodu u određenom vremenskom periodu (sem u ekstremnim slučajevima naravno).

5. Koje metode se primenjuju?

Metoda ima više: kognitivno-bihejvoristička, psihološka, socijalna ili kombinovana medikamentna terapija (za višestruke i teže poremećaje) i naravno, šarolike i veoma korisne pedagoške intervencije (često zabavne, umetničke, muzičke i kreativne u svakom pogledu). U zavisnosti od više faktora vrši se i odabir odgovarajuće metode. Ono što je najvažnije, jeste pratiti uputstva, održavati kontinuitet, ne ‚‚skakati‚‚ s jedne metode na drugu svaki drugi dan (ne zbunjujući i ne opterećujući dodatno dete sa previše aktivnosti i pravaca) i istovremeno, pratiti napredak i vredno beležiti sve poteškoće ali i uspehe na određenom polju.

6. Šta da zabeležim i koje informacije su važne?

Možete upisati par beleški u običnu svesku i o svojim zapažanjima obavestiti stručnjaka sa kojim sarađujete. Na primer: dete je u stanju da sámo, bez pomoći odraslih, napiše jednu prosto-proširenu rečenicu; shvata kada mu se obraćamo jednostavnim rečima (spusti to, uzmi olovku, nacrtaj cvet itd.), ne razume vaspitačicu u vrtiću ali razume kad mu drugar iz vrtića zatraži nešto i sl. Ove beleške je najbolje tako sačiniti da budu konkretizovane (znači bez zapažanja koja su zasnovana samo na osećaju, utisku, mišljenju komšinice, savetima sa interneta itd.). Samo činjenice: šta, kada i koliko.  Kad kažemo koliko mislimo na učestalost: da li je određeni fenomen konstantno prisutan ili se pojavljuje samo povremeno (ako da, u kojim situacijama?)).

5. Koje je vreme optimalno i kada će moje dete ostvariti napredak?

Kao optimalno vreme za prvu okvirnu procenu uzima se minimum jedan mesec a period od 6 meseci je neophodan za  analizu prvih postignutih rezultata. Mesec dana je u principu jedan kratak vremenski rok koji nam daje tek prve ‚‚obrise‚‚ i indikacije. Detetu, kao malom ljudskom biću, je neophodno vreme – upoznavanja, privikavanja na terapeuta, rada sa njim (da se uhoda) pa tek onda kreće faza primene i naravno, napretka. Isto je i sa nama odraslima: setite se sebe prvog radnog dana na novom radnom mestu. Koliko vremena vam je trebalo da se uhodate, upoznate kolege i proces rada da biste počeli da rutinski obavljate Vaše zadatke?

Statističke analize i evaluacija se zatim nastavljaju kroz ceo proces rada sa detetom (obično na svakih 6 meseci / godinu dana). Posle 6 meseci piše se prvi kraći izveštaj, sumiraju se rezultati a posle godinu dana jedan detaljan i iscrpan izveštaj. Važno je napomenuti da je svako dete individua za sebe i imaj svoj, jedinstveni put i ritam rasta i razvoja. Iz tog razloga je ne samo nezahvalno, nego i nemoguće dati precizan odgovor na ovo pitanje. Napredak se može primetiti posle par nedelja ili meseci – u zavisnosti uvek i od drugih faktora (socijalnih, psiholoških, kognitivnih, emocionalnih…).

6. Šta ako dete ide u vrtić / školu?

Ako je već došlo do poteškoća u razvoju, pomozite svom detetu da razdvoji dva jezika: govorite maternji kod kuće a nek strani bude ‚‚rezervisan‚‚ za vrtić, školu i drugare. Tako ćete detetu olakšati komunikaciju i ‚‚razdvojiti‚‚ u glavi na kom mestu se govori koji jezik. Ova faza neće trajati večno, deca u toku razvoja i sazrevanja, u već malo zrelijim godinama, uče da razdvajaju jezike koristeći se pritom odlično i jednim i drugim.

7. Šta ja kao roditelj mogu najbolje da učinim za svoje dete?

Posvetite mu kvalitetno vreme. Kvalitetno vreme znači prisustvo – a to su u suštini posvećenost i koncentracija. I uvek uz dosta nežnosti, strpljenja i razumevanja.

8. Kako posvećujem vreme i šta radim sa detetom? Postoji li neki plan?

Da, postoji plan i postoje osnovne smernice:

– plan i program rada će vam dati neki od navedenih stručnjaka i razlikuju se – u odnosu na analognu intervenciju i metode koje svako od njih primenjuje, lične afinitete, uzrast i mogućnosti deteta, psihološke, kognitivne, socijalne i druge faktore. Međutim, koja god da je metoda u pitanju, najbolji plan je – držati se plana; ne odustajati ali i ne preterivati. Ne pritiskati dete. Umereno ali konstantno, stabilnim koracima ka uspehu.

– bez obzira koji je cilj (da li je to čitanje, pisanje, razumevanje stranog jezika ili razvoj maternjeg), uspeh se postiže malim koracima. Znači bez nerealnih megalomanskih ciljeva, ‚‚revolucionarnih‚‚ ekspres metoda, pritiska i emocionalnih eksplozija. Polako, korak po korak, onoliko koliko dete u toj fazi razvoja može da savlada.

– svaki put kad postigne korak napred, nagradite svoje dete. To ne mora biti nešto materijalno, dovoljan je osmeh ili ga nežno pomilujte. Smatra se čak i poželjnim izbegavanje poklona, slatkiša i sl. kao ‚‚nagrade‚‚ za postignuti uspeh. Slatkiši su ne samo štetni za zdravlje već na taj način dete stvara loše navike očekujući svaki put kad nešto uradi i adekvatnu ‚‚nagradu‚‚ – u prevodu: čokoladu ili bombone. A svi znamo da u realnom životu, životu odraslih, nakon svakog uspeha ili nečeg ostvarenog – ili čak nekog dobrog dela, ne sledi obavezno nagrađivanje. Nekad nam je jedina ‚‚nagrada‚‚ moralna satisfakcija, zadovoljnstvo nama samima i učenje kao proces koji obogaćuje naš um.

Ono što je međutim jako važno na tom putu napretka u radu sa detetom, jesu bliskost i osećaj sigurnosti koji kao roditelj pružate detetu.

9. Šta kao roditelj mogu najgore da učinim svom detetu?

– nerealni ciljevi. Ne zahtevajte od svog deteta da progovori posle 2 nedelje. Niti da napiše pisani sastav posle 3-4 posete psihologu. Dajte mu vremena. Za sve ciljeve koji mu se čine ogromnim i teškim – razdvojite ih (iscepkajte) na manje, ostvarljive ciljeve. I onda krenite u realizaciju, slaveći svaki uspeh – a biće ih!

– konstantna kritika (verbalna i neverbalna). Deca vrlo dobro razumeju i govor tela i svaki vaš uzdah i kada ih pogledate onako ‚‚iskosa‚‚. Naglašavajte pozitivne strane i napredak koji pokazuje – ma koliko vam se malim činio

– žučne rasprave. Nemojte voditi pred detetom razne diskusije sa drugim odraslim osobama – pogotovo ne na temu ‚‚ko je kriv‚‚, šta je nasledno, zašto poteškoće u razvoju i sl.. Možda ne razume šta znače same reči koje izgovarate ali verovatno razume govor tela ili vaš ton u glasu

– ne insistirajte na ‚‚snazi volje‚‚, razvoju ‚‚inata‚‚ i ‚‚jačanju karaktera‚‚ kod deteta. Socijalna psihologija je eksperimentalno dokazala da je uticaj sredine mnogo jači od bilo kakve naše želje i ‚‚volje‚‚. Pobrinite se da Vaše dete bude u adekvatnom okruženju, tamo gde se govori jezik koji želite da nauči, tamo gde ostala deca rade nešto korisno i kreativno – uče, čitaju, pišu, recituju, pevaju pesmice – i pritom se zabavljaju. Znači tamo gde može da vidi od drugih šta to interesantno rade i da se priključi grupi. Uostalom, socijalizacija i razvoj govora idu paralelno i zato, birajte uticaj sredine kao moćno sredstvo za napredak. Uostalom, i naš narod mudro kaže: s kim si takav si.

– ne očekujte čuda od stručnjaka. Logoped npr., radi jednom ili dva puta nedeljno sa detetom a dete provodi u porodici 24 h dnevno. Mogu li se ta 2 sata nedeljno uporediti sa preostalih 166 sati (nedelja ima ukupno 168 h). Da, velika je odgovornost na Vama i težak zadatak pred vama. I ne, nije lako biti roditelj.  

– previše obaveza, previše zakazanih termina, trka da sve postignemo, trka sa vremenom, premalo kvalitetnog vremena sa porodicom. Zatražite pomoć ako ne postižete sve obaveze. Zatražite pomoć od socijalnog, od službe za decu i mlade, od vrtića i škole, od školskog psihologa, specijalnog pedagoga, socijalnog radnika, zatražite pomoć 1:1, pomoć stručnjaka ili pomoć u kući. Niste svemoćni i ne morate da budete. Vašem detetu više značite odmorni i nasmejani nego kao ‚‚uspešan profesionalac‚‚.   

10. Želim da se moje dete promeni.

Ako želite da Vaše dete promeni ponašanje, ponašajte se onako kako želite da se Vaše dete ponaša. Poželjno je ne vraćati se stalno na jednu te istu temu (poteškoće u razvoju govora) i ne vršiti verbalan i neverbalan pritisak. Deca ionako (najčešće) ne rade ono što im se kaže – rade ono što vide (od odraslih, vršnjaka itd.). Budite primer svom detetu (ako želite da više čita, uzmite knjigu u ruke; ako želite da manje vremena provodi sa mobilnim u ruci, ostavite svoj mobilni po strani, ako želite da mu unesete više kulturnih sadržaja u život idite porodično na neki koncert ili u pozorište, upišite ga na neki kurs, časove klavira, kreativnu radionicu…).

– budite cool mama i cool tata. Nek dete na vašem primeru vidi da ste ‚‚iznad‚‚ trendova buljenja u ekran (bilo koji ekran: mobilni, kompjuter, televizor). Ako vam internet ne služi za posao, svedite vreme koje provodite na mrežama na minimum.

11. Iz radnog iskustva – ili: ne paničite.

Znam decu koja su tek u 6. godini života ‚‚progovorila‚‚ (obično se radi o dečacima). Nikakvih intelektualnih ili drugih smetnji nisu imali. Jednostavno su kasno progovorili. A zatim su se iškolovali, ostvarili – svako na svom polju, postali odrasli ljudi i živeli srećno i zadovoljno do kraja života. Da li su svi završili fakultet? Ne. Srećni su i sa svojim seminarom, Višom školom ili zanatom. Zarađuju odlično, vole svoj posao. Akademska karijera nije garancija sreće i uspeha u životu. A ni onog najvažnijeg – psihičkog i fizičkog zdravlja.

Dozvolite svom detetu da se razvije svojim ritmom, u pravcu u kojem ono želi i onoliko koliko može. Deca imaju pravo da kažu NE, imaju pravo da prate svoj put, imaju pravo da se razlikuju.

*Šta su reversni (povratni) procesi

Psihologija je dokazala da u momentima kada se dobro osećamo obično to i ‚‚reflektujemo‚‚ ka spoljašnjem svetu – osmehujemo se, slušamo neku lepu muziku, biramo garderobu živih boja, idemo orni u šetnju ili na gimnastiku. Međutim, šta se dešava kad nismo tako dobro raspoloženi? Kako da popravimo to raspoloženje? Eksperimenti su dokazali da ako primenimo sve ono što inače radimo kada jesmo u dobrom raspoloženju (iako zaista nismo), raspoloženje će se popraviti. To znači da pustimo neku lepu muziku, obučemo se lepo, prošetamo i sve u svemu, uradimo sve ono što i inače radimo kada je raspoloženje dobro.

Kakve veze ima ova priča sa bilingvizmom?

Dobra stvar kod reversnih (povratnih) procesa je da uvek rade – bez obzira sa kojim se problemima suočavamo. To za decu znači da kada razvijaju svoj um, razvijaće se i govor analogno. Ali, ako razvija i obogaćuje govor (čitanjem, kreativnim pisanjem, sastavljanjem kompleksnih i komplikovanih rečenica, dinamičnim diskusijama na različite teme), povratno će se i um razvijati. U prevodu: sve je povezano.

Koristite i jednu i drugu metodu (i iznutra ka spolja i spolja ka unutra) i rezultati neće izostati.

You Might Also Like